Celog života radim u oblasti naučno-istraživačkog rada, poljoprivredi i preduzetništvu u oblasti gljiva. Tvrdim da nema mnogo primera gde je neka proizvodnja i neki preduzetnički duh bio poduprt znanjem i naukom kao što je to slučaj u Ekofungiju.
Foto: Ivanka Milenković, na predavanju u Ekofungi školi
Utorak
07.03.2017.
Ekofungi nadomak Beograda proizvodi organsku gljivu. Njihove brojne inovacije snižavaju troškove proizvodnje, a maksimizuju prinose. Da li je u poljoprivredi moguće razviti franšizu, razgovarali smo sa vlasnicom kompanije Ivankom Milenković.
 

Nadomak Beograda, u prigradskom naselju Padinska Skela sa leve obale Dunava, nalazi se moderna proizvodnja šampinjona i bukovače – Ekofungi. Vlasnica Ivanka Milenković, biolog po struci sa magistraturom iz oblasti jestivih gljiva, uspela je da svo svoje naučno znanje primeni u proizvodnji, iznalazeći ujedno niz inovativnih rešenja. I ne samo to, njenu Ekofungi školu pohađalo je stotinak polaznika sa svih meridijana sveta, a mnogi od njih su po povratku u svoje zemlje postali uspešni proizvođači gljiva, koristeći upravo znanje stečeno u Beogradu. Kako je prenošenje znanja jedan od suštinskih elemenata franšizinga, zanimalo nas je da li je franšizing moguć i u oblasti poljoprivrede i šta je potrebno za razvoj ovog modela poslovanja. „Obrazovani preduzetnik“, kaže ona bez razmišljanja. Njena priča upravo to i potrđuje.

Ivanka Milenković je „holandski đak“, radila je u najvažnijoj naučno-istraživačkoj stanici u Holandiji u ovoj oblasti, ali je ipak rešila da se devedesetih godina prošlog veka vrati u Srbiju. – Osamdesetih godina sam počela da radim u Institutu Agroekonomik pri kompaniji PKB. Institut je bio vrlo napredan i avangardan, tako da je omogućio da stupim u komunikaciju sa, za tadašnje vreme, najvažnijim laboratorijama za izučavanje gajenih gljiva. Tako sam i otišla na poslediplomske studije u Holandiju, ali nakon dve godine, odlučila sam da se vratim u zemlju. Odmah po povratku sam dobila zadatak da sa timom saradnika rukovodim fabrikom jestivih gljiva u Goraždevcu na Kosovu i Metohiji. I u to vreme mi smo se trudili da svoje naučno znanje primenimo u proizvodnji – iznalazili smo puteve proizvodnje bukovače, rešavali smo pitanje istrošenog komposta... Sve što smo radili je bila čista primena znanja – naglašava Milenković i dodaje: – Shvatila sam da nauka koja je sama sebi svrha, koja nije primenjena – ostaje „mrtvo slovo na papiru“.

Foto: Praktična nastava; Ivanka Milenković sa polaznikom Ekofungi škole

Početkom dvehiljaditih odlučuje da se potpuno osamostali i u Padinskoj Skeli iznajmljuje plac na kojem bi započela proizvodnju jestivih gljiva. Kancelarijski deo firme Ekofungi smestila je preko puta, u objekat u kom je i provela čitav svoj radni vek i koji je uz mnogo muka i peripetija, kasnije uspela da otkupi. Sa svojom prijateljicom uzela je kredit od Fonda za razvoj od 40.000 evra i izgradila četiri plastenika u kojima se proizvodilo oko 50 tona šampinjona godišnje. – Naš cilj je svakako bio da napravimo održivu proizvodnju, ali i da prenosimo svoje znanje drugim proizvođačima. No, u tome nismo odmah uspeli. U našoj zemlji postoji veliki otpor prema savremenom znanju, tehnološkim postupcima, inovacijama. To važi za svaku oblast, ali odgovorno tvrdim da ljudi u ovoj oblasti kojom se mi bavimo, ne slušaju i ignorišu znanje – decidna je ona.

Po njenom mišljenju, to je ujedno i osnovni razlog zašto franšizing u oblasti poljoprivrede u Srbiji teško da bi mogao da zaživi. – Od leta 2003. kada smo započeli proizvodnju, pokušali smo bezbroj puta i na mnogo načina da svoje znanje prenesemo drugima, na obostrani interes. Mi smo čak osnovali i zadrugu 2009. godine sa namerom da pravimo zajednički biznis sa zainteresovanima. Davali smo proizvođačima supstrate sa obavezom da proizvedu određenu količinu gljiva. Nalazili su sve načine da gljive prodaju nekom drugom, a da nama ne isporuče dogovorene količine pod raznim izgovorima. Tako smo izgubili mnogo novca. Ovo jeste specifična brašna i za franšizing najslabija karika bi upravo bio primalac franšize, jer mi do sada nismo naišli da ljude koji bi bili predani i odgovorni prema ovom poslu – objašnjava Milenković.

Šteta! Jer Ivanka Milenković je uspela da razvije tehnologiju koja omogućava uštede u proizvodnji, a donosi maksimalne prinose. – Celog života radim u oblasti naučno-istraživačkog rada, poljoprivredi i preduzetništvu u oblasti gljiva. Tvrdim da nema mnogo primera gde je neka proizvodnja i neki preduzetnički duh bio poduprt znanjem i naukom kao što je to slučaj u Ekofungiju. To nije bila samo naša odluka, već smo to morali da činimo jer su nas problemi terali – kaže ona.

Foto: Plastenik sa šampinjonima

Plastenici u kojima se gaje gljive su napravljeni po irskom modelu koji je omogućio „bum“ na tom tržištu. Adaptirani su za ovo podneblje i bili su prvi takve vrste na Balkanu. Međutim, nisu samo plastenici njihovo rešenje, već i sistem klimatizacije, koji je izuzetno važan u proizvodnji. – Tehnologija je prilagođena našim uslovima. Ona je pokušaj da se simulira prirodno stanište, kakvo gljiva ima u šumi. Da bi se to uradilo u kontrolisanim uslovima, mora da se obezbedi ventilacioni sistem, sistem regulisanja temperature i eventualno vlažnost, koja nije nužna. Obezbeđenje uslova mora da se uradi na određen način, poštujući određene parametre. To može da se uradi na skup, ali i na jeftiniji način – sa istim efektom. To je naša komparativna prednost i zato ljudi iz inostranstva dolaze kod nas na edukacije – objašnjava Milenković.

S druge strane, proizvođači iz Srbije, kako kaže, pristaju na sva druga rešenja, rukovodeći se pogrešnim informacijama i praveći katastrofalne greške. – Uprkos tome što nismo dobro tržište pečuraka – što zbog niske kupovne moći, što zbog nedostatka navike u ishrani – danas imamo nedostatak šampinjona na tržištu. Upravo zbog toga što uslovi u kojima se proizvode nisu dobri, a kad se tome dodaju i izuzetno niske temperature u januaru, proizvođači nisu dobili zadovoljavajuće prinose. Ljudi dolaze da „gvire“ ne bi li videli kakvi su naši plastenici, mere ih odokativno, a retko ko dođe da me pita o tehnologiji i kako da napravimo saradnju. To je problem mentaliteta, percepcije i nipodaštavanja znanja i to nas mnogo košta. Ujedno to je i odgovor na pitanje da li je franšizing moguć u ovoj oblasti – iskrena je Milenković.

Ekofungi škola

Ivanka Milenković kaže da je značajna komponenta njihovog poslovanja postao upravo prenos znanja po biznis modelu koji su osmisli sa timom koji im je obezbedio Inovacioni fond. U njihovim prostorijama se održava Ekofungi škola koju je do sada pohađalo oko 100 polaznika iz svih krajeva sveta – Australije, Tajvana, Afrike, Španije, Portugalije, Grčke, Irske, Holandije... Mladi ljudi željni znanja dolazili su i iz zemalja regiona – Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore. Kurs traje pet dana, a za kompletnu organizaciju je zadužen domaćin.

Naša škola nije samo škola o proizvodnji gljiva, već se predavači i ja trudimo da ljudima ulijemo hrabrost, što je dovoljno samo kada im ispričam svoju priču. Pored toga, učimo ih i preduzetništvu. Pre podne pričamo, odnosno, imamo teorijski deo, a posle podne radimo. Tako polaznici mogu da „sagledaju“ potpunu sliku. Mnogi naši polaznici su napravili ozbiljne poslove u svojim zemljama, a najbolji primer je, recimo, firma Rotterzwam iz Holandije – kaže ona.

Osim toga, Ivanka Milenković je izdala i knjigu na engleskom jeziku – Vodič za male proizvođače gljiva. Pored nje, knjigu potpisuje još 14 autora, a među njima se nalaze i njen profesor Leo van Griensven, siva eminencija u nauci o jestivim gljivama, kao i Pauli Ginter, osnivač Zeri fondacije – vodećeg inovativnog istražvačkog centra u svetu sa kojim Ivanka Milenković dugo sarađuje. Zanimljivo, na promociju knjige u Beogradu došle su brojne kolege iz sveta, nekadašnji polaznici, pa i sam profesor Griensven.

Ivanka Milenković radi i na projektu Mushroom Learning Network čiji je cilj da podele prave informacije u proizvodnji gljiva svim zainteresovanima, a posebno početnicima. – Trudimo se da im pomognemo da prebrode teškoće, krize, odnosno, da bez rezerve podelimo valjane informacije o ovoj proizvodnji – kaže ona.

Zbog lošeg tržišta su 2011. počeli da razmišljaju o novom projektu – proizvodnji bukovače i supstrata bukovače. Ponovo su se zadužili, delom kod banke, delom kod Fonda za životnu sredinu (jer njihova proizvodnja podrazumeva korišćenje otpada), a veliku pomoć su imali od Inovacionog fonda. – To je prva institucija koja je bila spremna da na pravi način podrži preduzetništvo. Kod njih je eliminisan svaki protekcionistički pristup, projekat ocenjuju naučnici, a ceni se stručnost, vizija... Moram da napomenem da nam od Inovacionog fonda finansije nisu bile najznačajnije, već znanje koje smo dobili. Obezbedili su nam grupu konsultanata koje smo slušali „otvorenih očiju“, jer smo od njih mogli mnogo da naučimo o inovacijama, zaštiti intelektualne svojine, menadžmentu – kaže Milenković.

I ponovo su osmislili nešto što do tada nije postojalo na tržištu – kadu za proizvodnju supstrata bukovače. I opet ih je problem naterao da budu još inovativniji. Naime, kredit su dobili založivši svu imovinu – hipoteka je bila četiri puta veća od same pozajmice. Neuspeh bi značio odlazak „pod led“. – Proizvodnja supstrata za uzgoj bukovače podrazumeva korišćenje velike količine energije, za šta mi nemamo novca. Prva verzija jeste štedela energiju, ali kada je usred projekta cena gasa povećana tri puta, shvatili smo da nećemo napraviti rezultat. Osmislili smo takvu tehnologiju koja podrazumeva manipulaciju mikroorganizmima u samom materijalu. Opet kažem, to nije bila ideja „zaluđenog Baltazara“, već smo to morali da uradimo da bismo opstali. I u takvim situacijama prednost stiče obrazovani preduzetnik – kaže ona i dodaje da su kadu zaštitili kao know-how.

Zahvaljujući projektima koje su sproveli u saradnji sa Inovacionim fondom u potpunosti su zatvorili proizvodnju bukovače. U međuvremenu su uspeli da naprave i malu proizvodnju komposta za uzgoj šampinjona za sopstvene potrebe. Zahvaljujući tome, celu proizvodnju su sertifikovali kao organsku.

Naša pečurka se sada proizvodi po standardima organske proizvodnje. Organska proizvodnja nam omogućuje izlazak na mnogo kvalitetnije tržište sa boljom cenom. Cilj je da u Srbiji zadržimo naše stalne kupce, među kojima su najpoznatiji restorani koji drže do kvaliteta, a da sve ostalo izvozimo – kaže Ivanka Milenković.

Ekofungi trenutno planira da proizvede oko 120 tona šampinjona u organskoj proizvodnji i 50 tona bukovače u sedam plastenika i zapošljava 12 ljudi. To je, kako kaže ona, bitno manja količina od one koju mogu da proizvedu po konvencionalnim tehnologijama, ali to je strateška odluka. Viškove organski proizvedene gljive će sušiti i izvoziti. Čini se da njihovim inovacijama nema kraja. Trenutno investiraju u sopstvenu sušaru koja će, kako kaže Milenković, biti takođe njihovo inovativno rešenje.


Vesna Lapčić
saradnik