Ni sama ne znam u kom trenutku sam od umetnice postala poslovna žena, ali zaista verujem da sam napravila ozbiljan i zahtevan poslovni koncept kakav ne samo da ne postoji u Srbiji, nego ga nisam sretala ni u drugim zemljama, a mnogo sam putovala. Jako sam srećna i ispunjena što sam ostvarila svoju ideju i što i dalje napredujemo, ali nisam zadovoljna što sam u njoj usamljena. Da je više ovakvih centara, i naša profesija bi bila „na boljem glasu“.
Snežana Dubajić
Ponedeljak
27.10.2014.
Centar za tattoo i pirsing Sinđel na tržištu je još od vremena stare Jugoslavije. Koncept je sada dostupan i potencijalnim primaocima franšize.
 

Osamdesetih godina 20. veka, kada je Snežana Dubajić odlučila da otvori tattoo centar, tetoviranje je bilo tabu tema, a oni koji su voleli da iscrtavaju svoje telo posmatrani su uglavnom kao „ljudi sa margine“. Ona je, ipak, odlučila da spoji svoje dve ljubavi, slikarstvo i tattoo, i otvori Centar Sinđel u boemskoj četvrti Beograda – Skadarliji. – Tada je tetoviranje zaista bilo tabu. I oni koji bi dolazili samo da se raspitaju, žene pre svega, tresle su se, da ne govorim koliki je strah bio kada bi došle na zakazan termin. Sada se neki ljudi tetoviraju između odlaska kod kozmetičara i kupovine na pijaci. Toliko su se vremena promenila – kaže ona.

Danas se Sinđel, takođe, nalazi u samom centru grada, uspešno poslujući duže od dve i po decenije. – Ni sama ne znam u kom trenutku sam od umetnice postala poslovna žena, ali zaista verujem da sam napravila ozbiljan i zahtevan poslovni koncept kakav ne samo da ne postoji u Srbiji, nego ga nisam sretala ni u drugim zemljama, a mnogo sam putovala. Jako sam srećna i ispunjena što sam ostvarila svoju ideju i što i dalje napredujemo, ali nisam zadovoljna što sam u njoj usamljena. Da je više ovakvih centara, i naša profesija bi bila „na boljem glasu“ – kaže ova umetnica i preduzetnica.

Sinđel je, naglašava ona, tokom vremena postao mesto na koje rado dolaze čak i roditelji sa decom, budući da se pored tetoviranja u Centru radi i pirsing i prodaje specifičan nakit, namenjen, prevashodno, ljudima koji vole body art.

Kada je Snežani Dubajić pre četiri godine stiglo nekoliko upita za franšizu, i to iz susednih zemalja, rodila se i ideja o takvom modelu širenja poslovnog koncepta. Uspešnost njenog načina rada nije bila upitna, kao što, kako kaže, nije ni sada, ali ipak do pokretanja franšize nije došlo. To je, međutim, nije obeshrabrilo te je rešila da pripremi franšizni koncept čekajući „pravog“ primaoca. – Centar Sinđel, ipak, nije samo jedna obična tattoo radnja, već zahtevan poslovni koncept koji mislim da nije lako ispratiti. Radnje za tattoo su u Srbiji uglavnom ilegalne, nalaze se u nekim skrivenim prostorima, a ja sam još osamdesetih izabrala da poslujem transparentno. Takav koncept, istina, košta – kaže Snežana Dubajić i dodaje da je svesna da trenutno nisu najbolja ekonomska vremena za investiranje.

Foto: Sinđel

– S druge strane, mnogo je ljudi koji su nadareni u ovom poslu i odlučuju se da započnu poslovanje u nekom svom delu stana, podrumčetu, da se reklamiraju preko Facebook-a ili sajta i da se tako probijaju. Ne mislim da je to pametno rešenje – ukoliko je neko talentovan, zašto ne bi izabrao najbolje. Izborom našeg poslovnog modela išao bi deset koraka ispred drugih, ali ljudi se teško odlučuju da posluju potpuno legalno, u sistemu u kojem se poštuju određenja pravila, ali se i garantuje da će klijent biti zadovoljan – kaže ona.

Idealan primalac franšize Sinđel bi, prema njenim rečima, bio neko ko voli ovaj posao, ko je i sam tattoo majstor, ali i koji ima finansijskih stredstava da započne posao. Naravno, primalac franšize može biti i samo investitor koji bi uložio novac i zaposlio dobre tattoo i pirsing majstore. – Naš franšizni paket svakako obuhvata edukaciju i pripremu tattoo i pirsing majstora, snabdevanje nakitom i materijalom za rad. Sistem rada mora da bude kao što je u centru Sinđel. Prednost primalaca franšize se ogleda upravo u tome što je Sinđel brend kojem se veruje i koji je pozicioniran na tržištu, te su time i troškovi reklamiranja svedeni na minimum, a marketing bismo zapravo radili mi. Reč je o starom brendu koji postoji duže od dve decenije – naglašava Snežana Dubajić.

Foto: Sinđel

Lokal bi, kako kaže, trebalo da bude na dobroj lokaciji i ne bi trebalo da ima manje od trideset ili četrdeset kvadrata. – Dakle, to jeste skrominje od beogradskog centra koji ima 120 kvadrata, ali upravo zbog toga što smo svesni da je ovoliki lokal za manje sredine ambiociozan, kvadratura je manja. Možda se ljudi i plaše da ne mogu da dostignu naš standard, ali to je pogrešan stav jer bismo im mi pružili stalnu podršku u edukaciji.

– S druge strane, ne želim ni da neko uđe olako u posao, jer nikada nisam radila stvari da bi one opstale kratkoročno i nije nam u interesu da se franšiza otvori i brzo zatvori. Možda trenutno nema mnogo ljudi koji imaju hrabrosti da investiraju, ali ja verujem u uspešnost koncepta uz dobar pristup poslu. Najzad, mi stalno unapređujemo poslovanje i verujem da smo deset koraka ispred tržišta. Treba samo imati na umu da je ovo vrlo ozbiljna profesija – objašnjava ona.


Vesna Lapčić
saradnik