Rečnik franšizinga i biznisa

Bonitet preduzeća

Bonitet preduzeća je ocena likvidnosti i kreditne sposobnosti firme, au najširem smislu sveobuhvatna ocena zasnovana na analizi završnog računa i situacije preduzeća. U ovom širokom smislu ocena boniteta odnosi se i na ocenu ekonomskih pojava u preduzeću, oznaku neopipljive bezbednosti s obzirom na ugled preduzeća, unutrašnju vrednost, oznake koje u sebi sadrže ujedno i ocenu likvidnosti i kreditne sposobnosti preduzeća. Posledica nepostojanja jednoznačnog boniteta preduzeća manifestuje se iu različitim postupcima, različitim metodama kojima se dolazi do ocene boniteta preduzeća.

Vrlo usko i vrlo pojednostavljeno shvatanje boniteta preduzeća svodi se na solventnost preduzeća, a ocena boniteta preduzeća na ocenu verovatnoće nastupanja insolventnosti, odnosno na prognozu insolventnosti. Prema ovom shvatanju preduzeće ima dobar bonitet ukoliko pravovremeno podmiruje dospele obaveze.

Ocena boniteta često se poistovećuje sa ocenom kreditne sposobnosti i likvidnosti. Elementi na osnovu kojih se utvrđuje kreditna sposobnost preduzeća jesu analiza stanja i kretanja prihoda te vertikalna i horizontalna struktura imovine i kapitala. Dok se ocena boniteta temeljena na oceni solventnosti sastoji od isključivo kvantitativnih informacija, kod ove proširene ocene boniteta uzimaju se pored kvantitativnih i kvalitativne informacije. Tipični primeri ovakve ocene boniteta su brzi test (quick test), Altmanov model, kredit-scoring, a u svetu je to informacija o bonitetu firmi Kreditschutzverband 1870. i Dun & Bradstreet.

Najšire shvatanje boniteta, kao kvalitete celine ekonomskih pojava i procesa u preduzeću, temelji se na oceni potencijala. Polazi se od analize završnih računa te se korišćenjem dinamičkih i prognostičkih pokazatelja nastoje otkriti slabe i jake strane preduzeća vidljive u njegovim završnim računima (hard facts).

Na osnovu analize podataka završnih računa i analize situacije preduzeća pojedino preduzeće svrstava se u jedan od šest mogućih razreda boniteta: u prvom i drugom razredu su preduzeća u kojima ni podaci o bilansu ni situacija u preduzeću ne upućuju na ugroženost preduzeća; od trećeg do petog razreda su preduzeća za koja se, ili na osnovu bilansa ili na osnovu situacije preduzeća, zaključuje o mogućoj ugroženosti, dok se u šestom razredu nalaze preduzeća čije bilansa odražavaju karakteristike prisutne iu bilansima ugroženih preduzeća, a pored toga i situacija preduzeća negativnim karakteristikama ukazuje na akutnu ugroženost.