Kod ustupanja ugovora celokupni postojeći ugovorni odnos između ustupitelja i ostajući stranke prelazi na primaoca i ostajući stranku, identitet prvobitnog obligacionog odnosa nije se promenio. Ustupitelj u celosti ispada iz pravnog odnosa i na njegovo mesto ulazi treći - primalac ugovora, dok druga stranka ostaje. Pristanak "ostajuće" stranke ima konstitutivno značenje, tj ugovorni odnos nastaje u trenutku pristanka druge stranke, a ne sklapanjem ugovora između ustupitelja i primaoca. Ako je ostauća stranka dala svoj pristanak unapred, ugovorni odnos nastaje od trenutka kad je ona obaveštena o ustupanju (prioritet notifikacije pred ugovorom). Ustupitelj odgovara primaocu za valjanost ustupljenog ugovora, što znači da bi ustupitelj savesnom primaocu odgovarao za svu štetu koja bi mu bila prouzrokovana zbog nevaljalosti ustupljenog ugovora (npr. ako je ustupljeni ugovor bio ništav). Po samom zakonu ustupitelj ne garantuje primaocu da će mu "ostajuća" stranka ispuniti njene obaveze iz ustupljenog ugovora, ali se može i na to obavezati (delkredere garancija). Isto tako ustupitelj ne garantuje "ostajućoj" stranci da će joj primalac ispuniti obaveze iz ugovora, osim ako se na to nije naročito obavezao delkredere.

Savremeni poslovni poduhvati uključuju komplikovane i višestruke međusobne odnose više subjekata i većeg broja različitih vrsta ugovora. Na primer, kod ugovora o dugoročnoj proizvodnoj i tehničkoj saradnji, ugovora o zajedničkim ulaganjima (a da i ne spominjemo takve odnose gde se stvaraju novi subjekti radi ostvarenja određenih poslovnih ciljeva), često se događa da neki od ugovornih partnera želi izaći iz takvog odnosa, odnosno neko treći ući. S cesijom, odnosno preuzimanjem duga teško bi mogli ostvariti željene pravne učinke, pa je stvoren institut ustupanja (prenos) ugovora, kojim se na novog ugovornog partnera prenose sva prava i obaveze.