Prijateljstvo, posao i poslastica

Najveći problem za male trgovce su veliki marketi i uslovi kupovine koji oni nude. Sa takvim uslovima malo ko može da se nosi - odloženo plaćanje i na 240 dana bez kamate teško mogu da isprate i sami proizvođači, a kamoli mi, „mali“ prodavci - Čeda Đorđević, primalac franšize kompanije Vanilica.
Na slici: franšizna radnja Vanilica na Novom Beogradu
Petak
11.01.2013.
Čeda Đorđević je poverovao svom prijatelju, vlasniku kompanije Vanilica, i od vlasnika menjačnice postao primalac franšize za prodaju torti i kolača.
 

- Kad bih morao ponovo da odlučujem da li da uzmem franšizu ili započnem sopstveni biznis, bez razmišljanja bih se odlučio za prvi model poslovanja – kaže Čeda Đorđević, primalac franšize kompanije Vanilica iz Aranđelovca.

U današnje vreme, ističe Đorđević, neophodno je poslovati sa nekim ko ima mnogo više iskustva i dobro uspostavljen i stabilan sistem poslovanja. Svestan je da se u poslednjih pet godina tržište drastično promenilo zbog krize i zbog toga je postao zagovornik poslovanja pod franšizom. Pre tri godine Đorđević je odustao od sopstvenog biznisa. U to vreme je još uvek bio vlasnik menjačnice. Mada kaže da je povraćaj investicije u slučaju samostalnog posla možda i brži, franšiza mu daje sigurnost i, kako naglašava, manje glavobolje.

– Uloženi kapital sam povratio za godinu dana, što i nije preterano dug period. Pored toga, nema bojazni da ćete napraviti velike greške, rizik je mnogo manji nego kad sami vodite posao. Daleko sam manje opterećen poslom nego kada sam bio vlasnik menjačnice, iako sam tada brže povratio uloženi novac. Ne razmišljam o proizvodu, o njegovom kvalitetu, obezbeđenju transporta i da li će poručena roba stići na vreme. Sve „teče“ baš onako kako bih i sam zamislio i želeo. Jednom mesečno, davalac franšize održava zajednički sastanak sa primaocima, i tad razmotrimo kako teče poslovanje, ustanovimo ima li problema i dajemo predloge kako da ih rešimo. Ako je sistem dobar, kao što je to slučaj sa ovim, u njemu je veoma jednostavno raditi – objašnjava Đorđević.

Pored toga, ulaganja u marketing nisu velika, niti treba, kako kaže, trošiti vreme na osmišljavanje marketinških kampanja. – Nemamo veliku potrebu za marketingom jer je dovoljna reklama davaoca franšize. Mi, svakako, na sastancima imamo priliku da damo predloge i sugestije, ali „vrh“ ipak sve osmišljava, što nama ostavlja dovoljno prostora da se bavimo drugim stvarima i posvetimo samo unapređenju prodaje – kaže Đorđević.

Pre nego što je odlučio da uzme franšizu za proizvodnju i prodaju torti i kolača, Đorđević nije radio nikakvo istraživanje tržišta. Bilo mu je dovoljno to što je već trideset godina, zapravo od detinjstva, prijatelj sa Draganom Jakovljevićem, vlasnikom i davaocem franšize kompanije Vanilica. Jednostavno, procenio je da uspeh ne može izostati ako uđe u posao koji je već dokazano dobar.

- Jedino ograničenje koje treba očekivati u franšizama ovakve vrste je obaveza da prodajete isključivo robu kompanije koja je davalac franšize. Zbog toga je jako važno izabrati dobrog saradnika. To je, po mom mišljenju, presudno. Ako ste izabrali lošu lokaciju za radnju, to je manji problem, jer mesto uvek možete da promenite, ali ono što treba da vas izdvoji od drugih je, jednostavno, dobar proizvod – ističe Đorđević.

On je svoju franšiznu radnju smestio na pijaci u novobeogradskom Bloku 44. – Prvo, kolači i torte treba da se kupuju uz drugu hranu. Drugo, treba „pobeći“ od marketa, ali pronaći mesto gde je protok ljudi veliki. Kada bih opet otvarao lokal, ponovo bih tražio da to bude uz pijacu,upravo zbog navedenih razloga. Ljudi na pijacu dolaze kolima ili vuku sa sobom kolica za kupovinu. Ne možete baš tortu nositi kroz autobus. Zatim, onaj ko pođe da kupi, na primer, cipele sigurno neće razmišljati o torti – objašnjava Đorđević kako je napravio pun pogodak sa izborom lokacije za svoju franšiznu prodavnicu.

Najveći problem za male trgovce su veliki marketi i uslovi kupovine koji oni nude. Sa takvim uslovima malo ko može da se nosi. - Odloženo plaćanje na 240 dana bez kamate je nenormalno. To ne mogu da isprate ni proizvođači, a mali trgovci sigurno ne mogu dati toliki poček – ističe Đorđević šta mu je najveća boljka.

Iako mu je promet u prošloj godini opao 15 odsto u odnosu na 2011. nije nezadovoljan, jer je trgovina, kako kaže, jedino što u Srbiji još uvek radi i gde se koliko-toliko „obrće“ gotovina. Pad prodaje je zapravo i mnogo veći, oko 30 odsto, ako se ukalkulišu međugodišnja inflacija, pad dinara i drugi faktori. Ipak, Đorđević naglašava da će prodaja u ovoj godini biti na nivou prošle, jer i pored toga što se ne predviđaju veliki padovi, ne treba očekivati ni rast. – Od gorega uvek može biti gore, ali verujem da će ovo biti neki okviri u kojem će se kretati poslovanje – optimista je Đorđević.


Vesna Lapčić
saradnik